Nastupili su sitni
sati uveliko, totalni muk, svi spavaju, a ja sam još uvijek budna. Ovo vrijeme
uglavnom koristim raspravljajući se sa svojim mislim, prebirajući po prošlosti.
U mislima se vrte samo stvari koje me bole, a koje sam zakopala negdje duboko,
u ovo vrijeme one isplivavaju na površinu. Nisam uopšte mislila da još uvijek
postoje i da mogu da me dotaknu, ali bodu u srce i stežu dušu. Borim se s njima
iz sve snage, pokušavam da ih odgurnem od sebe, ali teško je boriti se sa
takvim neprijateljem. Na kraju umorna od svega počnem da popuštam, nekako me
obuzimaju u potpunosti i tada se slomim, puknem, ne znam da li bih vrištala ili
plakala... Pohitam ka računaru, a u glavu samo pristižu tužne pjesme, tačno se
ređaju tako da bi odgovarale mojim mislima i tome što me tišti. Gledam u jednu
tačku, slušam riječi pjesme, a suze same liju niz obraze, izraz lica je nekako
proziran, pogled udaljen, zamišljen... Sa usana se ne čuje jecaj, ćute, samo
kadkad dah zastane i nešto u grudima zaboli, a suze i dalje teku kao rijeka,
tiho i mirno kaplju.
Ljubav-ljubav je
najveći krivac ovakog stanja, zar tako nešto lijepo i uzvišeno može da dovede
do tolike tuge. Ona nas jedina može odvesti u seću, ali isto tako i u bol.
Sreća i tuga su nekako uslovljene jedna drugom. Danas smo srećni sve nam je
divno, svi su tu koje volimo, okružuju nas, samo se lijepe stvari dešavaju, ni
ne slutimo šta se već može dogoditi u sljedećem trenutku. Pitanje je samo
vremena kada će nam nešto pokvariti sreću, ali nekako smo ubijeđeni da se ništa
ne može desiti, baš je lijepo živjeti sa takvom mišlju, spokojno utonuti u
snove. Što je bilo bilo je, što je sreća bila bila je, sad je više nema.
U glavi se vrte
slike lijepih trenutaka za kojim žalim i pušam suze, jer ih više nema, nestali
su, nečujno je to sunce zaklonio oblak okrutnog života. Ne vjerujem koliko sam
bila srećna, a da toga nisam bila ni svjesna, možda je to naše prokletstvo što
shvatamo sreću tek kad prođe. Možda bih je mogla vratiti, nekako ovo sve
promijeniti, sigurno bih je tada cijenila više, ko zna, vremenom bih se
vjerovatno opet navikla na nju i ne bih joj pridavala značaj, to je nešto jače
od mene, prokletstvo je to sigurno.
Nekako umorna od
suza, slomljena od misli, liježem u krevet, san polako počinje da me savladava.
Snovi su tako divni, sve je mnogo ljepše u snu, baš onako kako bih voljela da
je. Nekad pred zoru se budim, tuga mi nekako uvijek ne da dugo da spavam. Prvi
trenutak jave mi je nekako srećan,
valjda još uvijek pod utiskom sna, ali već sljedeći sve se razbije kao staklo i
zarije u moju dušu i opet boli... Dani prolaze tako, svaki je čini mi se gori i
gori, a onda polako počinje da jenjava. Nije baš da vrijeme liječi sve, ali do
neke mjere pomaže da zaboravimo.
Lena Pantelić
Нема коментара:
Постави коментар